Sažetak
Najklasičnija teorija elastičnosti uglavnom je bila razvijana s namjerom da objasni male deformacije materijala s građevnom namjenom (“čelik i beton”). Na mikro i nano skalama česte su velike deformacije objekata, pogotovo kada se radi o “mekanim” strukturama kao što su liposomi, stanice, eritrociti, ali i “tvrđim” strukturama, npr. snopovima ugljikovih nanocijevi pod visokim tlakom. Pokazat ću nekoliko izdvojenih primjena teorije elastičnosti ljusaka na grafenske objekte i viruse te naglasiti općenita svojstva koja povezuju deformacije takvih objekata s onima iz makroskopskog svijeta, kao što su plastične boce i folije. Kratko ću se osvrnuti i na elastične elemente “dizajna” bioloških sustava.
*Zajednički seminar Hrvatskog biofizičkog društva i Instituta za fiziku
